Brodovi nad gradom

Brodovi nad gradom knjiga je osječke vrlo intimne topografije, od turske povijesti, preko devetnaestostoljetne esekerske prostorne (ne)samosvijesti pa do osječke „socijalističke renesanse“, priča o gradu koji prijateljskom oku pripovjedača daruje male tajne uvide u prostore, zgrade, tajanstvene mreže ulica, u povijesne taloge koji se odražavaju u mijenama imena ulica i trgova, u panonskoj blagosti i tvrdoglavosti. Osijek, Jugoslavija, pripovjedačeva je dječačka heterotopija rekreirana u priči o vlastitom nadrealnom urbanom genetskom kodu.

Na početku knjige Nenada Rizvanovića Brodovi nad gradom naveden je moto iz Berlinskog djetinjstva Waltera Benjamina o lutanju gradom kao vještini osjetilnosti u kojoj se stapaju detalj i emocija, o gradu kao metaforičkoj šumi kroz koju lunjamo u slatkoj omaglici namjernog nesnalaženja. Gotovo doslovno posvajajući ovaj moto, Rizvanovićev Osijek u knjizi postaje apovijesna simbolička šuma kroz koju lunja neimenovani pripovjedač mapirajući u svojoj svijesti mreže osječke alternativne gradske povijesti i trača, pronalazeći paradoksalne podudarnosti između povijesnog pamćenja grada i vlastitoga odrastanja u istome gradu. Narativno ispreplećući nekoliko tematskih niti – od vlastite obiteljske priče, metonimizirane u pripovijedanju o obiteljskim automobilima koje pripovjedačevi roditelji odabiru i potom ih se, na nesreću pripovjedača, rješavaju, a koja se zbiva u sretno – gorko-slatko – doba kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih godina u prostorima osječkog Gornjeg grada i gradskoj okolici, preko pripovijedanja o široj obiteljsko-susjedsko-prijateljskoj zajednici napučenoj likovima neobičnim i prisnim, pa do intimne (auto)biografije koju oblikuju glazba i snovite ženske figure – pripovjedač ih međusobno sljubljuje izdvojenim mikroesejima o osječkim lokalitetima, zgradama i sportu kreirajući metaforički sveobuhvatnu panoramu grada koji se opire i melankoliji i avanturizmu.

Iz recenzija:

Nenad Rizvanović pisac je sjećanja i pisac je Osijeka, grada svoga djetinjstva i mladosti, koji dokumentira na jedini način na koji uistinu nastaje književnost – njegovim ljudima. Plan grada tako je iscrtan tijekom jedne ljubavne veze, a onda i životom jedne obitelji. Nostalgična je to šetnja od ledine gdje samo što nije niknuo Sjenjak do terase Hotela Royal, preko Trga slobode pa duž Ulice Republike, koja se nekada nije zvala tako – a mogla se zvati i drugačije, imenima kojima su se zvale mnoge ulice u Osijeku, imenima koja prizivamo kada govorimo o nekom drugom, možda boljem gradu. Rizvanovićev nam Osijek tako postaje bliskim iako ne poznajemo ni ta mjesta ni to vrijeme, kada su nad njime mogli ploviti brodovi. I kada je Frank Sinatra sjedio na terasi Hotela Royal.

– Ena Katarina Haler

Brodovi nad gradom intimni su, melankolični i osječki onoliko koliko je to i Trg slobode, Rizvanovićeva knjiga mikroproznih fragmenata, ali i neke druge njegove knjige. Možda i sve, samo na različite načine. No korak od ‘prozoida’ do romana velik je i taj je korak svjesno i uspješno učinjen. Nije ovdje riječ o klasičnom Bildungsromanu, premda itekako ima njegovih naznaka, niti o nostalgičnim zapisima o boljoj prošlosti, što opet ne znači da nema sentimenata. Pripovjedača kao pravog flâneura vodi intuicija, percepcija mu je subjektivna i raspršena, doživljaji simultani. Ne hoda utvrđenom osječkom rutom, za njega je grad šuma simbola povijesne, obiteljske i osobne memorije i zato: Bacite plan grada! – rekao bi vam i Walter Benjamin. Ovo je roman koji nevidljivom kamerom bilježi i skladno spaja toponime i intimne krajolike, vremenske kapsule i esekerski bedeker, kaos stvari i muzej djetinjstva. Mapiranje je to svijeta u kojem postaje doista nebitno je li Sinatra viđen u osječkom Hotelu Royal, sve dok se to dobro upisuje u sjećanje, a ono može, ponekad i treba, biti iracionalno i nadrealno. Intimno, ovom me knjigom Rizvanović podsjeća na to kako smo se jednom ‘osjećali udobno u panonskom gradu, na kraju svijeta’ i kako je svijet bio ‘lak, jednostavan i pun sadržaja koji nam se dopadao’. I manje me zanima žanr, postupci, dokumentarizam i autofikcionalizam, samo želim zaviriti u Keršovanijevu ulicu i provjeriti plove li tamo, rano ujutro, još uvijek brodovi svojim tajanstvenim rutama.

– Jagna Pogačnik