Devedeset devet doprinosa disanju

Ponekad se čini da ne postoji mnogo toga što možemo napraviti kako bismo usmjerili tijek života, stekli kontrolu nad njim ili barem razumjeli tko smo i što nam se događa. No kada pisanje poezije doživljavate kao disanje (a vrijedi i obrnuto) tada jezik pokazuje svoju magičnost na toliko razina. Svojim stihovima pjesnikinja Ana Dević hrabro zasijeca u melankoliju prošlosti, žive boje djevojaštva, neumitnost starenja, kao i u mnoge odnose koje okružuju i oblikuju vlastito ”ja”. Njezin pjesnički jezik je istovremen: pitak, začudan, zloslutan, mek i titrav, ponekad nemilosrdan. Njezin sadržaj je: sasvim slučajno dodijeljeno iskustvo ženskog života u koje prodire do kraja tek kada ga napiše, poklanjajući nam tada izoštrenu sliku onoga što smo nekada nejasno osjetili, a sada spremno prigrlili, odražavajući se u njezinom posebnom, a opet univerzalnom pjesničkom svijetu. Davno izgubljene riječi, zapisat će pjesnikinja, vukla sam kao utopljenike na obalu. Na sreću čitatelja, čak i kad su šutjele, za nas ih je spasila.  (Ivana Bodrožić)