Igra u beskonačnost

U svojim zapisima sa scene i oko nje Šimić dokazuje da su posljedice postojećega,
krutog odgoja u Kini za djecu pogubne i da se zbog toga nastali ponori u njihovim
osobnostima i u njihovoj duši prouzrokovani nedostatkom igre ne mogu kompenzirati
i ispuniti ničim drugim. Tako se ključna rasprava u ovoj knjizi vodi u području
kazališne pedagogije i najkraće se može podvesti u autorovu hipotezu (protiv koje
će, kladim se, mnogi u nas podignuti glas) da su širom svijeta u kazalište za djecu
odlučujući čavao zabili britanski učitelji svojom oponašateljskom paradigmom
dramskog obrazovanja. Nju autor najkraće opisuje kao koncept u kojem je sadržaj
kazališta obrazovanje djece. Stoga ono tradicionalno služi obrazovanju stavljajući se
u poziciju sluge, a ne gospodara. Izostaje tako, već pokoljenjima, u kazališnom
stvaranju (ne samo za djecu) najvažniji sastojak razvoja kazališne estetike, i ne
samo nje, a to je Igra. Stoga je i naslov sretno odabran jer jasno kazuje bit Šimićeva
naravoučenija: Igra u beskonačnost, dok podnaslov opisuje točno ono što nas
očekuje između korica ove knjige koja je i nauk, i život, i iskustvo, ali i mudrost
nekoga tko je prošao svijetom u susretima sa svim tradicijama i školama koje postoje
o scenskom stvaralaštvu, ne samo za djecu.