Soba od papira

Poezija Nade Topić ne koketira, ne ulaguje se, ona svjedoči Jezik, ponajprije, i začudne sklopove koji nastaju iz krajnje jednostavnog rukovanja jezičnim materijalom. Njezine pjesme kao da stoje na razmeđi svjetova, ovog koji poznajemo (jer su ipak realistične), i nekog nepoznatog, koji nastaje kombiniranjem tih realitetnih fragmenata. Pjesma kao da skuplja naplavine, kao da lovi ribe-riječi, kao da ne zna za drugi osim tog najsamozatajnijeg puta kreacije. Minimaliziranje udjela „kreatora“ možda je također neki oblik poštenja, skromnosti, pa i poništavanja jake autorske svijesti, koja se na trenutke svodi na majstora kolaža. Ukupno, u pjesništvu Nade Topić prevladava dojam stalnog čuđenja nad fantastičnom stvarnošću, čije izlomljene djeliće samo treba postaviti na papir ili na ekran i ta razasuta stvarnost – osakaćena i obogaćena ujedno – postaje umjetničko djelo.

Iz recenzije Irene Matijašević