Dvorac Eugena Savojskog u Bilju

Utvrđeni dvorac u Bilju jedinstveni je spomenik na tlu Hrvatske i po svojem povijesnom značenju i po arhitektonskim obilježjima. U razdoblju između 1707. i 1712. godine podiže ga jedan od najvećih vojskovođa svih vremena – princ Eugen Savojski (1663.–1736.) na svojem vlastelinstvu u Baranji, stečenomu carskom darovnicom za ratne zasluge. Naime, u velikom oslobodilačkom ratu Habsburške Monarhije i ujedinjenih kršćanskih snaga protiv Osmanskog Carstva, koji je započeo porazom Turaka kod Beča 1683., upravo je prinčeva pobjeda u Bitci kod Sente 1697. godine označila prekretnicu koja je omogućila završetak rata i sklapanje Mira u Srijemskim Karlovcima 1699. godine. Zbog svojega pograničnog položaja, sjedište vlastelinstva u Bilju, smješteno u novopodignuti dvorac, moralo je biti utvrđeno.

Visoka kultura naručitelja, koji nije bio samo veliki vojskovođa i predsjednik Dvorskoga ratnog vijeća u Beču (od 1703.), dakle prva osoba do cara, nego i odličan poznavatelj i mecena umjetnosti, odrazila se na oblikovnu osebujnost biljskog dvorca. Riječ je o četverokrilnom prizemnom dvorcu kvadratnog tlocrta sa središnjom jednokatnom zonom s tornjem, smještenim unutar obrambenog prstena s četirima ugaonim bastionima.

Navedena koncepcija spoja vlastelinske rezidencije i bastionske utvrde ima reprezentativnu povijest primjene u europskoj arhitekturi, počevši s projektom Vincenza Scamozzija iz 1615. godine za utvrđenu vilu vojvode Krzysztofa Zbaraskoga u Poljsko-Litavskoj Uniji (danas Zbaraž u Ukrajini), koja zahvaljujući objavi u knjizi traktata zadobiva status prototipa. No prostorna organizacija i volumna kompozicija utvrđenog dvorca u Bilju istodobno nosi i osobne pečate naručitelja i projektanta.

Kao što je poznato, Eugen Savojski je, izabravši vodećeg arhitekta toga vremena – Johanna Lucasa von Hildebrandta za kreatora svih svojih rezidencija, unio inovativnost ne samo u bečku baroknu arhitekturu, sa Zimskom palačom i dvorcem Belvedereom na čelu, nego je arhitektonski oplemenio i različita područja Monarhije, od Schlos Hofa u Donjoj Austriji do dvorca Rackeve južno od Budimpešte. Iako je utvrđeno sjedište vlastelinstva na samoj granici Habsburške Monarhije, ali i zapadne civilizacije općenito, neminovno imalo drukčiji karakter od navedenih raskošnih palača i dvoraca u prijestolnici i okolici, u njemu možemo očitati više simboličnih i stilskih kodova.

Ponajprije tradicionalna četverokrilna koncepcija ovdje je transformirana tipično baroknom dinamičnom osovinskom organizacijom i volumnim naglaskom na središnjoj zoni. No način na koji je navedena stilska značajka realizirana – a to je uvođenje tornja s lukovicom i zrcalno koncipiranoga vanjskog stubišta sa svake strane osovinski impostirane veže – vodi izravno u naručiteljev zavičaj Torino i rezidencije moćne savojske dinastije. No sceničan odnos vanjskog portala sred obrambenog prstena i središnjega jednokatnog korpusa s tornjem (»barokna anamorfoza«), kao i odnos niskih prizemnih krila s okolnim prostorom, nalaze podudarnosti s oblikovnim rječnikom Eugenova projektanta Hildebrandta.

Unatoč istaknutim arhitektonskim obilježjima, znanstveni interes za biljski dvorac Eugena Savojskog, međutim, nije nadišao granice hrvatske države, a i u domaćoj stručnoj literaturi dvorac nije bio monografski obrađen. Razlog tomu možemo tražiti i u njegovom današnjem devastiranom stanju: nakon gubitka upravo najizražajnijih elemenata u 19. stoljeću – vanjskog portala, lukovice na tornju i vanjskog stubišta, tijekom 20. stoljeća biva prepušten različitim improviziranim pregradnjama, sve do trenutačne potpune zapuštenosti. Stoga, neke od njegovih ključnih značajki danas možemo vidjeti samo na arhivskim nacrtima iz Albertine u Beču, nastalima 1766. godine, kada je dvorac bio u vlasništvu Dvorske komore.

Navedeno loše građevinsko i spomeničko stanje bilo je poticaj Institutu za povijest umjetnosti da izradi konzervatorski elaborat (2013.), koji je uključio terensko, arhivsko i restauratorsko istraživanje, rezultiravši prijedlogom rekonstrukcije dvorca u izvornom stanju. Zbog nedostatnog vrjednovanja u širem europskom kontekstu, istraživanje dvorca potom je uključeno u projekt Hrvatske zaklade za znanost Eugen Savojski (1663.–1736.) i gradovi tvrđave jugoistočne granice Habsburške Monarhije (2018.–2023.). U sklopu projekta s internacionalnim predmetom zanimanja, dvorac je mogao biti sagledan i u sklopu aktivnosti princa Eugena na podizanju obrambenog lanca pograničnih gradova tvrđava, koje danas nalazimo u četirima državama – Hrvatskoj (Novi Karlovac, Stara Gradiška, Slavonski Brod, Osijek), Srbiji (Petrovaradin, Beograd, Pančevo, Rača), Mađarskoj (Segedin) i Rumunjskoj (Temišvar, Arad, Alba Iulia).

Rezultati istraživanja, predstavljeni na stranicama koje slijede, imaju zadaću, s jedne strane, istaknuti vrijednost utvrđenog dvorca u nacionalnim, regionalnim i europskim razmjerima, te s druge strane, pridonijeti njegovoj prijeko potrebnoj obnovi, restauraciji i rekonstrukciji u izvornoj i najkvalitetnijoj fazi gradnje iz ranoga 18. stoljeća.

Katarina Horvat-Levaj (uvod)