Znakovi, stavovi, tragovi - Uvidi u hrvatsku likovnu umjetnost

„Dvadeset ovdje zastupljenih posebnih studija o slikarima i kiparima doista su samo pars pro toto moje hermeneutičke djelatnosti na polju predstavljanja zanimljivih dionica i ključnih opusa hrvatske moderne i suvremene umjetnosti. Odlučio sam se uglavnom za recentnije pisane i međusobno vrlo diferencirane priloge, kako bih pokazao znatiželju i otvorenost za različite vidove i morfološke opcije autorica i autora razdvojenih estetskim, poetičkim, generacijskim i ostalim mogućim kriterijima. Dakle, bez disciplinarne diskriminacije raspravlja se o slikarima i kiparima, crtačima i primijenjenim umjetnicima; većinom jest riječ o akademski školovanim umjetnicima no to nikako nije – ni bio ni ostao – uvjet. U kronološkom okviru od, po prilici, jednog stoljeća imamo primjeran dijapazon od secesijskog simbolizma (Čikoš Sesija) do postmodernističkog minimalizma (Trogrlić), odnosno – iz drugačije vizure – od realističkih tendencija iz tridesetih godina (Jovanović), pa do realističkih inklinacija prema kraju stoljeća (Vejzović). Posebno mi je drago što je kiparstvo u ovom izboru dobilo odgovarajuće široko mjesto pa su tako omogućene paralele i kontrasti između dosljednog razvijanja moderne tradicije i specifičnosti medija (Angeli Radovani) i izazovnog avangardističkog dovođenja u pitanje svih tvarnih premisa (Kožarić). Čak je na primjeru dvojice izrazitih vršnjaka i zemljaka, dvojice skulptora što potječu iz iste hvarske regije, zamjetljiva upravo egzemplarna polarizacija između delikatne, gotovo lirske modelacije (Kovačić) i robustne gotovo epski monumentalne formacije (Drinković). U područje kiparskog i prostornog, ambijentalnog interveniranja svakako spadaju i izraziti stvaralački univerzumi što kreću i iz pretpostavki primijenjenih oblika, a dolaze, u jednom slučaju, do imaginativne ekspanzije u materijalima i dimenzijama (Buić), a u drugome do sažetosti i sabranosti volumena i znaka (Goldoni). Dvojica kiparski školovanih autora slavonskih korijena, premda i jedan i drugi naročito bujnih motivskih i narativnih polazišta, krenut će svaki svojim putem, jedan prema dramatičnoj i tragičnoj ekspresivnosti (Radauš), a drugi prema nadrealnoj i komičnoj groteski (Bourek).

U ženskoj participaciji, a svakako izvan bilo kakvog rezervata ili enklave tzv. ženskog pisma, imamo opet jasnu dihotomiju između naglašene ekstrovertiranosti do ruba dekorativnosti (Josipović) i duboke introspekcije s materičkim prodorima (Baretić). Naraštajno bliski suputnici također najčešće biraju disparatne opcije: jedan, primjerice, ostaje vjeran senzualnoj figuraciji evokativnog predznaka (Reiser), dok drugi kreće u radikalnu apstrakciju dinamičke gestualnosti. Veliki protagonisti drugoga poraća, svojevrsni obnovitelji modernizma u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća, također su išli sasvim neusporedivim putevima: stariji (Dulčić) odlučio se za sustavno dograđivanje i obogaćivanje jarke kolorističke matrice, a nešto mlađi (Vaništa) za posni i krajnje reduktivni esencijalizam. Rabuzina i Jelavića na kraju, ne bi bilo adekvatno uopće konfrontirati ili tražiti im zajednički nazivnik, pa ipak smijemo pripomenuti da obojica dosljedno njeguju autonomiju oblika.

Ako se i prihvati moja pretpostavka da sam s dvadeset egzemplarnih likovnih osobnosti donekle ukazao na tipološke raspone novijega hrvatskog likovnog kozmosa, može se opravdano postaviti pitanje jesam li na taj način, usputno, predstavio i dostojne zastupnike nacionalnoga nam umjetničkog Parnasa. Odnosno: da li svi navedeni stvaraoci mogu izdržati antologijsku provjeru, te koliki bi drugi autori još, možda i s više prava, zasluživali uvrštavanje u biranu plejadu, mogli biti prihvaćeni u reprezentativan izbor.“

Tonko Maroević (iz Pogovora)