Tatarska pustinja

Roman Tatarska pustinja dobiva svoje puno značenje tek kada ga se interpretira kao promišljanje o temeljnom smislu života i ljudske povijesti. Piščeva misao je duboko pesimistička: postojanje prolazi upravljano mračnim silama i često zlim, protječe u čudnim i apsurdnim slučajnostima. Da izbjegnemo ništavilo (pustinju), trošimo vrijeme koje nam je sudbina odredila grčevito se držeći čekanja jednog nevjerojatnog i izvanrednog događaja, koji bi, napokon, mogao dati smisao našem životu. Život u međuvremenu sve brže i brže istječe i putovanje završava: samo nas dostojanstvena i mirna smrt može osloboditi tjeskobe, stavljajući nas u jednu vječnu i herojsku dimenziju koju smo oduvijek sanjali..