Crno, bijelo, sivo

Željka Matijašević se u novoj knjizi Crno, bijelo, sivo bavi psihoanalizom ambivalencije, odnosno stanjima psihe kojima su svojstveni snažni, krajnji afekti. Da bi opisala ta stanja, Matijašević se koristi bojama: crnom i bijelom kao bojama krajnosti te sivom kao bojom ravnoteže i dijaloga pa kroz taj akromatski spektar provlači razne životne situacije, književna djela i primjere iz međuljudskih odnosa da bi pokazala kako je, radi vlastite psihičke dobrobiti, važno pregovarati i suočavati se sa složenim situacijama umjesto oslanjanja na jednostavna kratkoročna rješenja, i kako slobodu valja naći u prostoru između impulsa i odgovora. Ova se knjiga svojom formom nastavlja na autoričinu knjigu Crna limfa/zeleno srce: alternativni leksikon duše (2016.) jer se sastoji od niza natuknica koje na različite načine govore o razvoju ličnosti, odnosno, o tome da je psiha dinamički sklop podložan i rastu i stagnaciji i nazadovanju.