Otkriće individuuma 1500.-1800.

Životna preokupacija jednog od vodećih njemačkih povjesničara ranoga novog vijeka u Europi problematika je "otkrića individuuma". Taj predmet predstavljen je u istoimenoj, jednoj od recepcijski najutjecajnijih van Duelmenovih (1937.-2004.) knjiga. Istražujući otkrivanje individuuma, nastanak individualizma te proces individualizacije, autor ukazuje na pokretačke mehanizme i neke od pokazatelja i dokaza razvitka subjektivne individualne svijesti u Europi od 16. do 19. stoljeća. Govori se o utjecaju vjere i umjetnosti, o autoportretu i autobiografiji te dnevniku i korespondenciji, o čovjeku kao predmetu novih znanstvenih disciplina poput fizionomije, psihologije i antropologije, o promjeni uloge pojedinca u braku, obitelji i društvu, borbi za ljudska prava te pojavi pojmova poput "samoobrazovanja" i "samoodređenja".

Ovo djelo vo­de­ćeg hi­sto­rij­skog an­tro­po­lo­ga u Eu­ro­pi ne­ri­jet­ko se sma­tra “kla­sič­nim” u re­de­fi­ni­ra­nju pro­ble­ma­ti­ke i pri­stu­pa is­tra­ži­va­nji­ma čo­vje­ka u no­vo­vje­kov­noj eu­rop­skoj ci­vi­li­za­ci­ji. Ot­kri­će in­di­vi­duu­ma, čo­vje­ko­vo ot­kri­će vla­sti­tog “ja”, u biti je fe­no­men eu­rop­skog hu­ma­ni­zma. Me­đu­tim, ne­mo­gu­će je ra­zu­mje­ti ga neo­vi­sno o čo­vje­ko­vu sa­mo­ra­zu­mi­je­va­nju u kr­šćan­skom sred­njem vi­je­ku, to manje jer je in­di­vi­dua­li­zam ne­ra­zlu­čiv od po­vi­je­sti crk­ve­ne re­for­me i re­for­ma­ci­je u za­pad­nom kr­šćan­stvu.