Duhovne vježbe i antička filozofija

Autor iznosi originalno shvaćanje antičke filozofije prema kojemu filozofska djela antike nisu bila pisana da bi izložila neki sustav, nego proizvela odgojni učinak: filozof je želio navesti svoje čitatelje i slušatelje da upotrijebe svoj um, da se dovedu u izvjesnu raspoloživost; formirati im umove umjesto da ih se informira. U tome je temelj na kojem počiva ideja duhovnih vježbi, ali ne u religijskom ili teološkom smislu. S time u skladu, čitanje je duhovna vježba, a mi moramo naučiti čitati, tj. „zaustaviti se, osloboditi se briga, vratiti se sebi, ostaviti po strani naša traženja tančina i izvornosti, mirno meditirati, promišljati, dopustiti tekstovima da nam govore“. Duhovne vježbe nisu otkrivanje nove metafizičke teorije, nego upravo vježbe, tj. praksa, djelovanje, rad na sebi.