Dobrota razdvaja dan i noć

Pjesme su Marijine
kapljice kiše, koje padaju na još vruć pepeo.
I kapi progore i kiša se zapali.
Vatra procuri. Kao proliven sok od jabuke, koji je otišao u raj po nešto novo, neočekivano.
Pjesme su Marijine
od lovca nišanjen prazan prostor između rogova, kamo se ljubav svija i udomljuje.
U pjesme Marijine ribe odlaze da se spasu, i svakoj riječi govore – ti si riba, ti si riba.
U pjesme Marijine odlazi dobrotom odvojena noć, sve da bi Marija rekla – znaš, ja sam odavde.
—Darko Cvijetić

Majstorski reduciranim i pročišćenim pjesničkim govorom, pjesnikinja Dejanović, kako u jednoj od ključnih pjesama zbirke piše, “gleda u sebe iz daljine dok se ne prepozna”. Ova zbirka u jezgrovitom i narativnom fonu odvaja i skuplja, niže slitine sjećanja i sadašnjice, dijagnosticira začudne naopakosti (prekinuti znači započeti, a otići—doći) pa, lomeći kosti evidentnoga, zapravo ih namješta. Takorekuć, budi nas iz dogmatskoga drijemeža o samorazumljivim srećama, o strancu spašenom u arkadiji; bilo geografski odavna označenoj kao takvoj, ili pak vremenski u djetinjstvu i odrastanju, kao onim eteričnim prostorima intimističkog, ljubavnog. Kao duboko perceptivna svjedokinja—pored svoga i mnogih drugih života—Marija Dejanović dijeli s nama strast prema refleksiji, svijetu prirode, biću žene, a ponajviše blagotvorne istine o oporosti iskustva vječnoga stranca. —Dorta Jagić