Spinoza i politika

Ako sa Spinozom prihvatimo – i u onoj mjeri u kojoj prihvatimo – da je komunikacija strukturirana odnosima neznanja i znanja, praznovjerja, ideoloških antagonizama, u koje se investira ljudska želja i koji izražavaju aktivnost samih tijela, s njim također moramo prihvatiti da je spoznaja stanovita praksa i da je borba za spoznaju (filozofiju) politička praksa. Kad bi ta praksa izostala, tendencijski demokratski procesi odlučivanja koje opisuje Politička raspravabili bi nepojmljivi. Na osnovi toga shvaćamo zašto je sloboda komunikacije od samog početka suštinski apekt spinozističke demokracije. Također shvaćamo po čemu teorija ‘političkog tijela’ nije ni puka fizika vlasti, ni psihologija podčinjavanja masa, ni sredstvo formalizacije pravnog poretka, nego potraga za strategijom kolektivnog oslobođenja čije bi geslo glasilo: biti brojniji što je više moguće kako bi se što je više moguće mislilo (Etika, V, 5-10). Naposljetku shvaćamo zašto strana koju je zauzeo filozof – njegova ‘etika’ – nije pripremanje ili nagovještavanje revolucije, nego izlaganje riziku mišljenja u javnosti. Mnoge revolucije, međutim, još uvijek nisu došle do toga.