Kornjača u staklenci šutnje

Rođena u Čakovcu 1931. godine, Verica je odrastala u nemirnom razdoblju hrvatske povijesti. Rodni grad, potom Varaždin i Donji Lapac koordinate su postojanosti u snoviđenjima koja izviru iz vrtača sjećanja dvadesetosmogodišnje naratorice u samoći bolesničke postelje.

U ovom romanu-sagi osobna sudbina pretvara se u prostor svjedočenja u kojem se povijest pripovijeda kroz rasute fragmente pamćenja i tišine, kroz pisma i fotografije poispadale iz obiteljskog albuma. Obiteljska šutnja postaje jedan od ključnih jezika knjige: ona skriva strahove, gubitke i sjećanja odraslih, koje djeca tek poslije počinju razumijevati. Odrastanje se pretvara u kovitlac odlazaka i nestanaka preko noći.

Iz simboličnog oklopa kornjače, koji je štiti od vanjskog svijeta, Verica postaje svjedok prošlosti. Glasovi nestalih i mrtvih pritom nisu tek sjećanja, već nositelji neispričanih priča kroz koje se provlači duh građanskog društva koje polako nestaje. Oni koji su otišli biraju nju da pamti i govori umjesto njih kako prošlost ne bi ostala nijema i kako jučer ne bi postalo sutra.