Ljubavnik u Bolzanu

Stanje: Rabljeno.

Ja sam život, ljubavi moja.
Život je, mili moj, cjelovitost. Život je čas kada se sretnu jedan muškarac i jedna žena zato što pristaju jedno uz drugo, jer imaju nešto jedno s drugim, kao što ima kiša s morem, jedno se uvijek vraća drugome, sastavnica su jedno drugome, preduvjet postojanja onoga drugog. Iz takve cjeline proizlazi nešto što je skladno, i to je život.
l zato se bojiš toga, i života i cjelovitosti, jer se čovjek ničega ne plaši toliko, pa čak ni rastezala ni vješala, kao samoga sebe, tajne s kojom se ne usuđuje suočiti. A hoće li, ljubavi moja, nakon toga biti dobro?… Ne znam. No bit će jednostavno, sve će biti mnogo jednostavnije. A mi ćemo na tim dvjema pozornicama, u postelji i u svijetu, postati saveznici koji sve znaju o sebi, ali i o publici, i više nas neće mučiti strah. Jer ljubav je urota i savez, ne samo groznica i zavjet, suza i krik, silno ozbiljan i čvrst savez. A ja ću se držati toga saveza, sve do smrti.
Hoću li te čekati?…
Pa rekoh ti, Glacomo: čekat ću te do svršetka vremena. Jer među nama postoji nešto Što ne prolazi s vremenom.