Nepravilnosti

Najvišega utoliko što svoje aktante oslobađa mjesta, što ih posljedično primiče prostoru iz kojega se dragovoljno može iščeznuti, biti ništa kao što tijela to mogu. I u svojoj petoj pjesničkoj knjizi Nepravilnosti Herceg dijalogizira o ljubavi, žudnji, iščeznuću iz svijeta, nadama, daljini, bjegovima, praznini, izgubljenosti, dezorijentiranosti krhkog instituta dvoje.
Dijalog se, međutim, u ovim pjesmama promiče u monolog – u posljednji, granični i počesto sudbinski govor s granice smisla i značenja, govora i pisma (lirskog) subjekta ili onoga što je ostalo od njega uslijed realnog, totalnog i posve nedvosmislenog debakla.

Uslijed bijega u nevrijeme, u ništa, situiranja u realnom nemogućem, jednako daleko od mrtvih i živih. Pritom uopće ne bi bilo netočno da je ova knjiga ponijela naslov i Dahom smo se rezali iznutra, što je jedan od autorovih stihova, koji možda ponajviše upozorava na samu drastičnost postojanja uopće, dramu dok se diše, a nekmoli djeluje i suobraća.

Dramu nepravilnosti u ljudima i izvan njih – u lošem svijetu na koji dolaze iz ožiljka, iz rana u nikamo, dakle. Gradovi Varšava, Prag, Sarajevo, Zagreb, Krakov ili Ljubljana, kojima je povjereno mjesto poetske radnje, emocionalna su geografija daljine koja je uvijek drugo i neizrecivo ime. Žuđeno mjesto do kojeg se dođe, ali ne i bude. U kojem uostalom utjehe nema za narezanu pomrčinu Hercegovih ljubavnika.

To su, srećom, i točke bijega na kojima se autorov jezik čuva i obnavlja u velikoj svojoj trpnji i brizi da kazuje o ionako neizrecivom.