Netko podvikne, djeca odrastu

Kada se na sceni odjednom pojavi više novih, jakih književnih glasova, k tome još okupljenih u (ne)formalnu grupu, riječ je o događaju, a kada ti mladi ljudi počnu puniti klubove onda znamo da je to fenomen. A upravo je takav fenomen Književna grupa 90+.

Netko podvikne, djeca odrastu pokazuje svu raskoš njihova talenta. Poeziju Lare Mitraković, Eme Pavlović, Vigora Vukotića i Lane Bojanić odlikuju snažna metaforičnost koja izlazi iz zanimljivoga spoja urbanog i mediteranskog, otočkog pogleda na svijet, direktnost u izrazu i moćne poante. A melankoličnost je izazvana osjećajem generacijske bespomoćnosti i zarobljenosti u svijetu bez prave ideje, pa lirski subjekti bezizlazno lutaju vlakovima, biciklima, pješice u potrazi za ljubavlju i smislom.

Prozni autori Književne grupe 90+ Martin Majcenović, Lana Bojanić i Josip Razum, slično kao i u poeziji koju pišu članovi grupe, heterogeni su, s jednom nogom u sjećanju na djetinjstvo, često ne baš idilično, a drugom u jednako neizvjesnoj budućnosti. Junaci ovih proza nisu prošli posttranziciju, oni su se u njoj rodili. Oni žive sadašnjost natopljenu slomom neoliberalnog modela, oni su u traganju prije svega za sobom u svijetu koji se okreće bezglavo poput pokvarena kompasa.

Netko podvikne, djeca odrastu, ali ne zbog vikanja već zato što znaju da je teret na njima, a svijet u kojem žive nije nimalo ružičast i oni su toga itekako svjesni.