Opisi atributa u hrvatskim gramatikama od početaka do kraja 19. stoljeća

Knjiga Anastazije Vlastelić OPISI ATRIBUTA u hrvatskim gramatikama od početaka do kraja 19. stoljeća opisi su sintaktičke kategorije atributa u hrvatskim tiskanim gramatikama štokavske osnovice od Bartola Kašića (1604) do Adolfa Vebera Tkalčevića (1859) i Ivana Mihalovića (1874). U uvodnom se dijelu obrazlažu ciljevi te osnovna metodološka načela ovoga povijesnosintaktičkoga istraživanja, u kojima se navode razlozi za izbor teme, osnovna terminologija i temeljni korpus u analizi, u vezi s kojim se dodatno objašnjavaju razlozi uključivanja i latinskih franjevačkih gramatika 18. st. kao zasebnoga potkorpusa istraživanja.

Drugo se poglavlje bavi opisom atributa u suvremenoj jezikoslovnoj kroatistici u onolikoj mjeri u kolikoj smo smatrali relevantnim za opis ove kategorije kroz vizuru povijesne sintakse. Atribut se promatra iz dva u novijem hrvatskom jezikoslovlju relevantna pristupa: prvi, koji zastupa generativna gramatika, koja nastanak atributa tumači preoblikom atribucije, i drugi, koji svoje uporište nalazi u gramatici zavisnosti, odnosno koji sintaktički opis gradi s posebnim obzirom na sastavnice spoja riječi. Kao primjer se atributnoga spoja riječi donosi kratak prikaz opisa odnosa posvojnosti, koji će se promatrati i u analizi opisa atributa.

U središnjem se poglavlju knjige analizira opis atributa u devet kronološki navedenih gramatika u kojima se, neposredno ili posredno, opisuje hrvatski jezik štokavske osnovice. Riječ je o gramatikama koje su sinkronijski i dijakronijski relevantne za hrvatsku povijesnu sintaksu. Na temelju se analize opisa atributa potvrđuje da je riječ o složenoj sintaktičkoj kategoriji s obzirom na brojne načine njezina izricanja, koja svoj eksplicitan opis dobiva tek sredinom 19. st. S druge strane, sličnost u ranijim opisima atributa (a s tim u vezi i izricanja posvojnosti) svjedoče o težnji normiranju relativno stabilnoga uzusa hrvatskoga (štokavskoga) književnog jezika.