Kip slobode

Kip slobode bez imalo kompromisa bavi se mnogim traumatskim licima današnje hrvatske zbilje (ali i ne samo nje). Kako prema drugima, tako nimalo kompromisna autorica nije ni prema sebi, čitaj: vlastitome (tekstualnome) subjektu. Maja Urban u svojim stihovima ne štedi baš nikoga – vlastito (palanačko) životno okružje, tajkune, opću društvenu licemjernost i nihilističnu apatiju, elaborira bolne obiteljske traume i uopće stvarnost u današnjoj, groteskno distopijskoj Hrvatskoj. Urbaničine su pjesme tako trag jednoga iskrenoga, dobronamjernoga i istinski rebelijanskoga iskustva – upravo onoga koje tako bolno nedostaje u moru opće i ne samo virtualne ravnodušnosti.

Maja Urban ima doista minuciozni dar da vidi sve ono loše u vlastitoj stvarnosti i nikada i ni pod koju cijenu ne pristaje na današnja (oligarhijska) “pravila” opće društvene “igre” i “igrice”, nego, posve usuprot svemu, posjeduje (još uvijek) nadu da poezija, ako već ne može ništa mijenjati, može bar gledati licem u lice svijetu koji nas je sveo na bankarsko i svakakvo drugo, dobrovoljno roblje. No ono što posebno intrigira u Kipu slobode dekonstrukcija je svih mogućih “uloga” koje u današnjici mora s osmijehom na licu otrpjeti žena. Kada se, dakle, spoji jedan krajnje domišljen poetski diskurs s tematskim bogatstvom ove buntovničke knjige, dobivamo i više nego dostatan razlog za čitanje Kipa slobode.

Delimir Rešicki