Poezija

»Iza nesvakidašnje poezije krije se i nesvakidašnji životni put. Josip Sever rodio se 1938. u Blinjskom Kutu kod Siska, a umro 1989. u Zagrebu. Studirao je sinologiju u Pekingu i slavistiku u Zagrebu, prijateljevao s Genadijem Ajgijem, upo­znao Kručoniha, prevodio s kineskoga i ruskoga, pisao poeziju na hrvatskom i ruskom jeziku. Bio je posljednji istinski bo­em naše književnosti: u njegovoj je čaši drijemao »modri glas« spreman u svakom trenutku ispuniti prostor do kojega dopi­re pogled. Kada je u dvorištu jedne zagrebačke klinike usnuo u snježnoj bjelini, njegovi su stihovi jednako snažno nastavili proizvoditi »mislenu jeku«.

Severova je poezija bila i ostala mjesto susreta poklonika različitih poetika i lirskih politika, pjesnika i knjiških znalaca, glumaca i boema, štivo čuđenja kojemu se čitatelj neprestano vraća i uživa u energiji njegova glasnog izvođenja. Svojedob­no je V. Tenžera primijetio: »Od velika mnoštva poštovalaca poezije Josipa Severa još nisam uspio čuti shvatljive razloge ushita. Držim, međutim, da to nije slabost njihova razbora, nego snaga nekog apriornog prihvaćanja«. Tu su zamjedbu gdjekad ponavljali upravo tumači lirike hoteći naglasiti da Se­verovo pisanje višestruko nadilazi svaki pokušaj njegova in­terpretacijskog discipliniranja.

(…) Opus Josipa Severa je autentičan, a njegovo pjesničko iskustvo jedinstveno. To, dakako, ne znači da se nije služio poznatim postupcima i poetičkim iskustvima. Njegova se au­torska snaga dobrim dijelom ogleda upravo u tome da promi­šljeno posegne za različitim rješenjima, da ih kreativno upo­trijebi mjestimično im mijenjajući kontekst, funkciju i smisao. Kao vrela koja se nalaze u podlozi Severova pisanja najčešće se spominju ruska avangarda, lirika Tina Ujevića i prakse pi­sanja autora koji se smatraju pretečama tzv. pjesništva jezič­noga iskustva.

Severova je poezija možda najpromišljenija reakcija na avangardu u hrvatskoj književnosti. Avangardistički impulsi više obilježavaju njegovu tehniku pisanja nego politiku nje­gova pisma. Kako je poznato, avangardni umjetnik radikal­no osporava i umjetničku tradiciju i zatečeni svijet. U tu svr­hu nastoji stvoriti takvu umjetnost koja bi u konačnici treba­la izmijeniti i postojeću umjetnost i postojeći svijet« (Krešimir Bagić).