Povratak Filipa Latinovicza

Povratak u domovinu izaziva u Filipu snažne dojmove i budi, barem u početku, ugaslu životnu energiju. Jedan od važnijih motiva njegova povratka bio je i pokušaj da ispita svoj odnos prema zavičaju, stupanj pripadnosti panonskom, hrvatskom prostoru i kulturi. Taj odnos prema »podlozi« smatra ključnim u definiranju svojega identiteta.
Zasićen zapadnoeuropskom urbanom civilizacijom, »industrijalnim napravama« i neestetskim slikama smrdljiva velegrada, Latinovicz zamišlja svoj zavičaj kao idilu, živopisnu oazu mira, spokojstva i tišine: »Spava Panonija i nema čađe, ni jurnjave, ni živaca.« (PFL: 39) Panonski pejzaž za njega je metonimija hrvatske supstancije.
Stvarnost je, međutim, posve drukčija. Već susret s panonskim seljakom Jožom Podravcem (likom koji se pojavljuje i u Krležinoj drami U logoru) pokazuje koliko se slikar svih tih godina duhovno udaljio od panonske sredine. Uputivši se majci u Kostanjevec, slikar vodi razgovor s kočijašem Jožom Podravcem. U dijalogu s panonskim seljakom Filip spoznaje ponore koji ga odvajaju od zbiljskoga života i u kojoj se mjeri on otkinuo od panonske podloge. Roman Povratak Filipa Latinovicza jedno je od reprezentativnih Krležinih djela.