Opća psihopatologija

(Deveto, nepromijenjeno izdanje)
Preveo Ante Stamać, urednik izdanja Vlado Jukić

»Jaspersova Opća psihopatologija  bila je, i još je uvijek, veoma dobro prihvaćena u znanstvenim i stručnim krugovima. Njezina je zasluga što je škola fenomenologije, sa svojim razvijenim ograncima, najznačajnija škola i današnje njemačke psihijatrije. Mnogi studiji medicine se i danas njome koriste kao sveučilišnim udžbenikom. I to svjedoči da vrijednost ovog djela ne blijedi. Naime, unatoč brojnim znanstvenim otkrićima i spoznajama, većina problema koji je Jaspers naveo 1913. i danas su problemi u psihijatriji. I zato je ova knjiga i sada jednako aktualna kao prije sto godina kada je izašlo njezino prvo izdanje« (Vlado Jukić).    

»Opća psihopatologija  je najranije i vjerojatno najznamenitije djelo Karla Jaspersa. Napisano tijekom medicinskog asistentskog staža u umobolnici u Heidelbergu, ono je pretpostavke svoje znanstvenosti i, potom, filozofske uvjerljivosti steklo još dok je mladi psihijatar, obdaren filozofskom strašću, bio predan prvenstveno svojoj liječničkoj praksi. Ophodeći se neposredno s bolesnicima svakoga kova te pozorno motreći i opisujući sklopove vidljivih i nevidljivih simptoma njihovih duševnih poremećaja, Jaspers ih je, radi usporedbe i terapeutskih učinaka, podvrgavao sustavima znanja i teorija koje su bile, i jesu, znakovite za čovječanstvo naše civilizacije uopće.   

Usmjeren temeljnim metodičkim nastojanjem na razumijevanje ljudske duševnosti u najširem smislu, Jaspers se zalaže za spoznavanje u kojemu je uspostava kauzalnih odnosa u procesima bolesti tek početni preduvjet, nešto što se nadaje u prvoj očitosti. Zalažući se dakle za metodu obuhvatna razumijevanja i tumačenja ljudske duše, što i vrijednosno i učinkom nadilazi puku uspostavu uzročno-posljedičnih stupnjeva u procesu njihovih mogućih »otklona od normale« koji se obično proglašavaju »bolešću«, Jaspers je, uvijek u potrazi za onim obuhvatnim, sazdao znanstvenu zgradu opće psihopatologije. Spoznavanje ljudske duševnosti metodičkom je usustavljenošću uzdigao iz kliničke empirije u otvorenu i nezavršivu praksu znanstvenog istraživanja« (Ante Stamać).