Smisao života

“Filozofi imaju iritantnu naviku da pitanja analiziraju umjesto da na njih odgovaraju, pa i ja želim početi upravo tako. Je li pitanje "što je smisao života?" pravo pitanje ili samo tako izgleda? Postoji li nešto što se može računati kao odgovor ili je to zapravo neka vrsta pseudopitanja, poput legendarnog ispitnog pitanja na Oxfordu u kojem je navodno trebalo pisati jednostavno: "Je li to dobro pitanje?" Na prvi pogled se čini da "što je smisao života?" spada u istu vrstu pitanja kao "koji je glavni grad Albanije?" ili "koje je boje slonovača?" No je li doista tako? Nije li ipak sličnije pitanju "kakav je okus geometrije?"

Postoji jedan uobičajen razlog što neki mislioci samo pitanje o smislu života smatraju besmislenim. Njihov argument kaže daje smisao pitanje jezika, a ne objekata. Smisao proizlazi iz toga kako govorimo o stvarima, a nije obilježje samih stvari, kao što je to struktura, težina ili boja. Kupus ili elektrokardiograf nisu smisleni sami po sebi, nego dobivaju smisao kroz naše razgovore o njima. Prema toj teoriji, životu možemo dati smisao tako što o njemu razgovaramo, ali on sam po sebi ne može imati smisao kao što ga ne može imati ni oblak.”

Za većinu onih koji su se dali u lov za smislom života najvažniji od svega je plijen. No za liberale i postmoderniste bitna je ona ugodna graja samog razgovora, koja je prema njihovu mišljenju vjerojatno jedini smisao do kojeg ćemo ikada doći. Smisao života je u potrazi za smislom života. Dobrom dijelu liberala pitanja su draža od odgovora jer smatraju da odgovori pretjerano ograničavaju. Pitanja su slobodna, neusidrena, a odgovori nisu. Bitno je da čovjek ima znatiželjan um, a ne da ga poklopi nekim dosadnim definitivnim rješenjem.