Srpski dijalekti

Stanje: Rabljeno.

Referentno delo Srpski dijalekti Miloša Okuke, dijalektologa i standardologa (prvenstveno istoričara standardnog jezika) popunjava određenu prazninu nastalu političkim promenama i nasilnim pomeranjem stanovništva potkraj dvadesetog veka. Naime, klasičan Ivićev priručnik štokavskog dijalekta i Pecin udžbenik dijalekata srpskohrvatskog jezika, u celini, napisani su pre pomenutih promjena u devedesetim godinama prošlog veka. Okukin priručnik tako je svojevrsno ažuriranje slike o našim dijalektima. Dodatno, Okuka osavremenjuje imenovanje dijalekata tako što nazive čini konsistentnim, tako da sada pokrivaju krajnja područja prostiranja dijalekata.

Prema tome, u predstavljaju srpske dijalekatske realnosti ovdje se polazi o sljedećeg terminološkog niza: jezik (srpski), dijasistem (štokavski), dijalekt (istočnohercegovačko-krajiški, šumadijsko-vojvođanski, zetsko-raški, kosovsko-resavski, timočko-lužnički...), poddijalekt (istočnohercegovački, zapadnocrnogorski, cetinjko-barski, istočnobosanski, lički, sjevernodalmatinski, kopaoničko-župski, smederevsko-vršački, rudnički, bački, sremski, timočki...), mjesni govor (tršićki govor, crmnički govor, levački govor, prizrenski govor, mačvanski govor, govor Pive i Drobnjaka, govor Zmijanja, govor Zaplanja, govor osječkih Srba...), idiolekt (govor pojedinca).