Stari majstori

Glavni akter romana osamdesetdvogodišnji je muzikolog Reger koji za Times piše muzičkofilozofske esejističke minijature, rođak je filozofa Heideggera, skladatelja Brucknera i pisca Stiftera, koje otvoreno prezire, a i inače je izrazito sklon ismijavanju vrijednosti u koje se drugi kunu. Očajan je jer mu je prije godinu dana umrla vrlo bogata životna partnerica koju je intelektualno prilagodio sebi. Već više od trideset godina taj “mrzitelj svijeta” dva puta tjedno prijepodneva provodi u Muzeju povijesti umjetnosti u Beču, satima sjedi pred Tintorettovom slikom Čovjek sa sijedom bradom, promatra je, kontemplira o njoj, lista knjige i pred čuvarom Irrsiglerom razglaba o najrazličitijim temama iz područja umjetnosti, kulture, politike i života općenito. Njegov sugovornik u ovoj komediji je Atzbacher, također revan posjetilac Muzeja, čovjek koji cijeli svoj aktivni život piše filozofsko djelo bez namjere da ga ikad objavi jer, uvjeren je, danas nema publike za duboke misli.

Njih dvojicu zatječemo u Muzeju jednog subotnjeg prijepodneva i pratimo njihov trosatni susret, zapravo Regerov monolog o umjetnosti kao “onom najuzvišenijem i najodvratnijem istovremeno”, njegov radikalni solilokvij o provincijskom diletantizmu, malograđanštini, kiču, dubioznom habsburškom ukusu i Austriji koja je “sada stvarno dosegnula samo dno”, a koji nam Atzbacher u formi kaleidoskopa asocijacija prepričava i stapa ga s vlastitim stavovima. U njemu jedna veličina za drugom postaje predmetom sprdnje, jer Regerova je metoda da svako filozofsko ili umjetničko djelo treba pretvoriti u karikaturu da bi ga se razumjelo, baš kao što i ovaj svijet valja prihvaćati tek smiješnim jer je, kaže Reger, “dosegao razinu tuposti koju si čovjek poput mene više ne može priuštiti”.