Svetac

Antonio Fogazzaro (1842–1911) na prijelazu stoljeća pripadao je onim misaonim strujama u talijanskim katoličkim krugovima koje su zagovarale modernističke vrijednosti. U romanu Svetac (1905) glavni lik Piero Maironi, redovničkog imena Benedetto, propovijeda u malenom mjestašcu Jenneu gdje se skupljaju gomile da ga vide i čuju. No protiv njega uskoro se pokreće pravi rat spletki i ogovaranja, a iz Rima dolaze prijekori i pritisci da skine benediktinsku haljinu. Kad mu na rukama umre teško oboljeli čovjek, puk mu okreće leđa okrivljujući ga za mladićevu smrt…

U Svecu, koji je ubrzo po objavi dospio na Index prohibitorum, Fogazzaro kroz rasprave svojih likova jasno ističe da bi se Crkva trebala prilagođavati vremenu, da se ne bi smjela bojati promjena, nego da bi trebala poslušati Božji poziv i u opozicijskim silama i strankama, pa i onima koji se protiv nje bore. Benedetto na brojnim mjestima govori o pomanjkanju evanđeoskog duha među svećenstvom i kritizira autoritarni smjer katolicizma poslije 16. stoljeća.

Fogazzaro je romanom uznemirio čitalačku i kulturnu javnost, ali ju je i potaknuo da se otvoreno suoči s bitnim vjerskim, znanstvenim i političkim pitanjima, te otvoreno progovorio o vlastitom svjetovnom poimanju demokracije i kršćanstva. Roman je vrlo aktualan i danas jer čitatelje suočava s temeljnim pitanjima ljudske egzistencije zaodjenutima u ruho lijepe poetske proze.