Svijetla komora - bilješka o fotografiji

Stanje: Rabljeno.

Knjiga Svijetla komora (Camera Lucida) jedno je od važnih djela o fotografiji koja spadaju u temelje teorije fotografije iako neki to djelo ne smatraju teoretskim djelom, već osobnom ispoviješću autora i svojevrsnom autobiografskom romanesknom prozom. Autor nije fotograf (on je teoretičar književnosti i filozof), ali ipak proučava prirodu i temelje fotografije i to čini izrazito subjektivno, baš kao što čini svaki promatrač neke fotografije koji promatra fotografiju i ona kao medij djeluje na njega. Promatrajući odabrane fotografije velikih svjetskih autora (Avedon, Adget, Daguerre, Duane Michals, Edgerton, Gardner, Hine, Kertés, Klein, Krull, Lartigue, Mapplethrope, Nadar, Niepce, Puyo, Sander, Stieglitz…) i jednu fotografiju nepoznatoga autora koja je njemu osobito važna jer prikazuje njegovu majku koja je netom preminula, Barthes piše vrlo intimne rasprave o fotografijama posebno se osvrćući na emocionalni aspekt djelovanja tih fotografija na njega samoga. Knjiga je vrlo dirljiva, u njoj autor velikim dijelom piše o svojoj boli koju doživljava gledajući fotografije, pogotovo onu fotografiju svoje majke s kojom je bio vrlo snažno povezan tijekom svoga života. Napokon, Svijetlu komoru nije iznjedrila fotografija, nego patnja. 

Barthes fotografiju smatra asimboličnom, nesvedivom na kodove jezika i kulture. Zato i uvodi pojam noema „To-je-bilo“ u fotografiju kojim svaku fotografiju svodi na reprodukciju i dokument stvarnosti, svojevrstan fenomen koji je imanentan samo fotografiji – svjetlost koja je ticala subjekt u trenutku ekspozicije medijem fotografije tiče promatrača fotografije svojim vlastitim zrakama bez dodane svjetlosti. Time razlikuje slikarstvo i fotografiju kao medije koji mogu ili ne mogu imati simboliku.

Najvažniji Barthesov doprinos teoriji fotografije je njegovo uvođenje pojmova operatora (autora fotografije), spectatora (promatrača fotografije), studiuma (kulturalne, lingvističke i političke interpretacije fotografije kakvu od promatrača očekuje autor), punctuma (uboda, osobne interpretacije fotografije kakvu promatrač doživljava po sebi stavljajući se u relaciju s prikazanim na fotografiji i time izmiče autorovoj namjeri) i spectruma (ono što je fotografirano, meta, referent; neka vrsta maloga simulakruma iliti kopije predmeta, eteričnog objekta, izvedenog entiteta, sekundarnog u odnosu na fizički objekt snimanja, paralelna slika; tj. neka vrsta maloga eidolona koji predmet emitira iliti fantomske slike onoga što je duhovno iz mrtve osobe). Barthesovi su pojmovi operator, spectator, studium, punctum i spectrum obilato korišteni u kasnijim raspravama o fotografiji pa samom tom činjenicom možemo ustvrditi da je izvršio golem utjecaj u području fotografske misli.