Balkansko brvno

Zašto pišem o književnosti i piscima potopljene zemlje? Prvo, jer sam u toj zemlji proživio većinu svoga života. Drugo, jer je to bio prostor sretnog djetinjstva. Treće, jer mi daje poticaj za promišljanje o ustroju sadašnje Europe. Četvrto, jer je slovenski "ulazak u Europu" samo tamna strana "izlaska iz Balkana". Peto, jer živim u svijetu koji me ne zanima, vjeran nečemu što je izgubljeno, svome domu.

Tim riječima, koje na početku Balkanskog brvna stoje kao putokaz ili kao upozorenje, poznati slovenski esejist i pjesnik Aleš Debeljak otvara gotovo zaboravljena vrata svijeta kojega više nema, ali koji nas na nebrojeno načina određuje.

Baveći se djelom i sudbinama pisaca poput Danila Kiša, Davida Albaharija, Aleksandra Hemona ili Igora Štiksa, ponirući u egzile Miloša Crnjanskog ili Charlesa Simica, krojeći od knjiga i uspomena, od prijateljstava i anegdota – Debeljak iscrtava posve privatni zemljovid jednoga kulturnog prostora, većeg i bogatijeg od onih u kojima trenutačno obitavamo.

No ovo sjećanje na mladost provedenu u jugoslavenskoj Atlantidi daleko je od sentimentalnoga, nostalgičnoga književnog spomenara. Oštrina uvida i hrabrost s kojom promatra nedavnu prošlost Balkana, lucidnost i duhovitost s kojom usud jedne multinacionalne političke tvorbe uspoređuje s drugom u kojoj odnedavno živimo čine Balkansko brvno ponajboljom Debeljakovom esejističkom knjigom, štivom kojemu ćemo se vraćati.