Dosjetka i njezin odnos prema nesvjesnome

“Zašto se ne možemo smijati vlastitoj dosjetki? i: Zašto imamo poriv da svoju dosjetku ispričamo drugima? […]
Smijeh pripada visokozaraznim iskazima psihičkih stanja; nasmijem li drugoga kad mu priopćim svoju dosjetku, zapravo se njegovim smijehom služim kako bih potaknuo vlastiti, i doista se može primijetiti kako se netko tko je najprije ispričao dosjetku ozbiljna lica ubrzo pridružuje smijehu drugoga umjerenim smijehom. Izgleda da priopćavanje vlastite dosjetke drugima ispunjava nekoliko svrha: prvo, da dobijem objektivnu potvrdu da je rad dosjetke bio uspješan; drugo, da dopuni moju vlastitu ugodu kad se djelovanje dosjetke na tu drugu osobu odrazi na mene; i treće – kad ponovim dosjetku koja nije moja vlastita – da otklonim svoj gubitak ugode kod dosjetke koja više nije novost.”