Suvremena hrvatska proza i tranzicija

Politička i društvena tranzicija i suvremena hrvatska proza Borisa Koromana analitički i interpretativno obuhvaća nekoliko tema: problem i multidiskurzivnost pojma tzv. tranzicije, zatim književnokritičku, analitičku i sintetičku obradu četrdesetak proznih djela suvremene hrvatske književnosti, u najvećem broju romana, te problemsko okupljanje i sintetiziranje koje proizlazi iz takvog analitičkog pristupa. Teorijski alati temelje se na široku okviru književne i kulturalne teorije te prizivaju različite modele interdisciplinarnosti. U pristupu književnim tekstovima polazi se od naratologije, u analizi pripovjedačkih pozicija i vremena, da bi se potom problemski otvorile šire teme: prostori, identiteti i mediji, kojima se pristupa različitim kulturalnim teorijama, filozofskim i sociološkim potezima. Takav pristup koji polazi od problematiziranja zaključaka proizašlih iz naratoloških alata podudaran je primjerice pristupu tzv. postklasične naratologije. Autor zatim okuplja i sažima zaključke nastale iz analitičkih poglavlja o pripovijedanju i pripovjedačkim pozicijama, o načinima organiziranja pripovjednog vremena i prostorima u fikciji te o konstrukcijama raznorodnih identitetskih pozicija kao i o temi posredovanja stvarnosti u poglavlju o medijima. Sintetičko združivanje problemskih neksusa otvara mogućnosti za uključivanje novih analitičkih pojmova, klase, posebice srednje klase i ideologije. Uz ovaj model korelacijske interdisciplinarnosti kroz tekst se dosljedno provlači i pozicija književne povijesti s koje se zaključci analiza uklapaju u silnice nacionalne književne povijesti.