Trn s Kupreške visoravni

Ugledni hrvatski povjesničar s inozemnom karijerom Srećko M. Džaja (1935) u svojim je autobiografskim zapisima Trn s Kupreške visoravni opisao svoj život, školovanje, sazrijevanje i znanstveni uspon – postaje životnoga puta koje su ga vodile od rodnog Kupresa do bavarske prijestolnice, u kojoj je doživio punu znanstvenu afirmaciju. Džajini otvoreni i pronicavi „fragmenti sjećanja“ dojmljiv su portret prostora i vremena, a napose franjevačke sredine u Bosni i Hercegovini u drugoj polovici 20. stoljeća.

„Već sam u ranom djetinjstvu bio suočen s gubitkom doma, oca i zavičaja, pa sam se u životnim daćama i nedaćama sve više počeo ponašati poput kupreškoga trna – bodljikama sam štitio svoju individualnost, druge držao na distanci i kretao se po rubovima institucija; pazio da me ne 'popasu' i na koncu se našao u položaju institucionalnog autsajdera.

Razmišljajući o svojemu životu, počeo sam praviti zabilješke kojima sam najprije namjeravao dati naslov Autsajderski zapisi. Tijekom daljnjih razmišljanja postajalo mi je sve jasnije da je naše pamćenje manje-više isprekidano, fragmentarno, pa me zaintrigirao naslov Fragmenti sjećanja.

U brojnim i ponekad dugim razgovorima moja supruga i ja pričali smo o zgodama i nezgodama iz vlastitih života, a prepričavali smo i zajedničke doživljaje. U tim prepričavanjima trn s Kupreške visoravni sve je češće spominjan, dok jednom supruga Gertraud nije došla na pomisao da upravo tu metaforu stavim kao naslov svojim zapisima.“ (iz Predgovora)