Ručak u dvorcu

Pripovjedač – sam autor, čuveni mađarski klasik – nakon više godina vraća se u zaselak svoga djetinjstva nadajući se da će tu na miru, u okrilju vrućeg panonskog ljeta, prevoditi Molièrea. Grofovska obitelj, nekadašnji veleposjednici koji su u međuvremenu ostali bez glavnine imanja, pozivaju ga k sebi na ručak u zapušteni, dijelom konfiscirani dvorac u kojem su se sačuvale samo žalosne, kadšto i podsmješljive krhotine nekadašnjeg životnog stila. Razvlašteni vlastelin želi razgovarati s potomkom svojih bivših “biroša” koji je sada poznati autor hvaljene knjige posvećene upravo polufeudalnom društvenom položaju vlastelinskih najamnika. Veći dio knjige ispunjava razgovor koji tijekom ručka pripovjedač vodi s grofom i njegovim ukućanima, uz brojne digresije (pojavljuje se i anegdota o jednom nesuđenom hrvatskom banu). Pripovjedaču ne nedostaje sućuti za sadašnji položaj grofovske obitelji, nazire se i njegova distanca prema nekim crtama novog kolektivističkog poretka koji se učvršćuje netom završetka Drugog svjetskog rata, ali unatoč pokušajima međusobnog razumijevanja i približavanja dvije strane ostaju odijeljene nepremostivim jazom. Pripovjedač ostaje pri svojem stanovištu: bez obzira na moguće nostalgije i simpatije prema pojedinostima, neumitni zalazak stare zemljoposjedničke elite činjenica je koju ne treba oplakivati.