Mirko Božić - Izabrana djela II.

U drugi svezak izabranih djela Mirka Božića uvrštene su drame Ljuljačka u tužnoj vrbi, Pravednik ili kolo oko stare fontane i Bubnjevi te roman Slavuji i šišmiši. Tekstovi su priređeni prema zadnjim izdanjima za autorova života (Drame, Zagreb, 1985; Slavuji i šišmiši, Zagreb, 1990) u skladu s tekstološkim načelima Stoljeća hrvatske književnosti te s normama Hrvatskoga pravopisa Matice hrvatske.

U drami Ljuljačka u tužnoj vrbi “naglasak je na mučnoj atmosferi u kojoj se ogleda životna zbilja obitelji i u kojoj sudbina njezinih članova dobiva uvjerljiv dramaturški izraz. [...] Božić je među prvima u naličju društvene stvarnosti otkrio teme vrijedne scenskog izazova i pokazao kako ih izraziti primjerenim scenskim jezikom. Pritom je vanjska događanja podredio unutarnjoj drami likova i pokazao da se ispod optimistične društvene retorike odvija život prepun egzistencijalnih i moralnih iskušenja. [...]

Najbolja Božićeva drama, ali i jedno od (naj)značajnijih djela hrvatske dramske književnosti svakako je Pravednik ili kolo oko stare fontane. [...] Radnja drame zbiva se za vrijeme II. svjetskog rata u neimenovanom gradiću, a koncentrira se oko teških moralnih iskušenja stavljenih na savjest glavnog aktera drame, Blaža Bogdana, mjesnog suca i uzornog građanina. [...] I književna znanost i teatrologija suglasni su da je Pravednik i sadržajno i dramaturški zacijelo Božićev najzreliji i najizazovniji komad. Riječ je o “teškom” tekstu koji otkriva tegobne posljedice rata u ljudima, s naglaskom na drami pojedinca uhvaćena u zamku vlastite savjesti. [...]

U Slavujima i šišmišima Božić razobličuje vrijeme u kojem je filozofija kolektivizma priječila nastojanja pojedinaca da izraze svoj umjetnički integritet. Skriveni moćnom frazom društvene utilitarnosti, nedodirljivi su partijski autoriteti zakulisnim pričama, spletkama i ogovaranjima onemogućavali individualna nastojanja koja bi narušila društvenu idilu i dopustili da uzvišeno ja zamijeni kolektivno mi. I dok je Krleža svojim intelektualnim i političkim autoritetom branio pravo na umjetničke slobode, talijanska će pjevačica, usto i s teretom kolektivne narodne krivice, biti prisiljena na odlazak, a sam će pripovjedač, nakon brojnih preispitivanja i razočaranja te s hipotekom nedužne smrti nepoznatog prijatelja, na kraju priznati poraz i utočište potražiti u – obitelji!” (Ivan Bošković)